U ovo zahtjevno pandemijsko vrijeme prikladno je konačno se sjetiti primarne zdravstvene zaštite. Primarna zdravstvena zaštita navedena je prema zakonu i  kao djelokrug rada lokalne samouprave i djelokrug rada regionalne uprave. U statutu Grada Karlovca navedeno je da se grad bavi primarnom zdravstvenom zaštitom, nejasno kako, a u strategiji razvoja grada navodi se da je PZZ u domeni županije, ali na kraju se ni lokalna ni regionalna vlast ne trude napraviti konkretne korake za razvoj  PZZ. 

Vlatka Krizmanić:

Kao liječnica koja je radila u primarnoj zdravstvenoj zaštiti mogu reći da je stanje prilično zabrinjavajuće. Pacijenti su nezadovoljni jer liječnika nema dovoljno, ni obiteljskih, ni pedijatara ni ginekologa. To malo liječnika koje imamo ili su pred mirovinom ili su mladi i bez uvjeta napredovanja i usavršavanja te ne ostaju raditi u PZZ-u i mijenjaju se u ordinacijama svakih nekoliko mjeseci. Visokoobrazovane sestre odlaze iz PZZ-a jer im se ne priznaje koeficijent i škola koju su završile, osim u patronaži (što je zapravo diskriminacija). Uzmimo primjer obiteljske medicine: u Karlovcu u Domu zdravlja imamo samo dvije doktorice na specijalizaciji, a trebali bi imati na specijalizaciji najmanje 10 liječnika jer u idućih pet godina, koliko traje specijalizacija, uvjete za mirovinu će steći oko trećina svih obiteljskih liječnika. Nije sjajna situacija ni s pedijatrima i ginekolozima: imamo u gradu 4 pedijatra i 6 ginekologa, na specijalizaciji je jedna doktorica pedijatrije, a uskoro će trebati zamijeniti i pedijatre i ginekologe koji su pred mirovinom. Očigledno se po tom pitanju godinama ne radi ništa. Zato mladi liječnici odlaze iz domova zdravlja gdje ne mogu dobiti specijalizaciju, u bolnice i klinike gdje lako dobiju specijalizaciju. To mijenjanje liječnika svakih par mjeseci smanjuje kvalitetu zdravstvene zaštite i pacijente u konačnici frustrira.
Liječnici i sestre su također nezadovoljni i frustrirani jer su pretvoreni u  administratore zdravstvenog sustava koji se bave kontrolom bolovanja, brojanjem kilometara, pisanjem brojnih potvrda te su pritisnuti brojnim kontrolama HZZO-a i ostalih nadređenih, umjesto da se bave medicinom.


Rješenja za ovaj problem bi se moglo naći, ali za rješavanje tih problema odgovorni trenutno nemaju volje. Trebalo bi mladim liječnicima dodjeljivati specijalizacije i opremati ambulante. Kada se nadležne pita zašto nema specijalizacija i opreme, odgovor je da nema novaca. Međutim činjenica je da novaca ima, ali se troše na nešto što nije neposredno pružanje zdravstvene zaštite i za što zapravo osiguranici ne plaćaju doprinose. Na prvom mjestu je uvijek administracija, a ne pacijenti i zdravstveni kadar. U Karlovačkoj županiji  imamo 6 domova zdravlja. To je 6 ravnatelja, uprava i ostalih administrativnih radnika koji rade u tih 6 domova zdravlja. Mogli bi se ugledati na županije koje su sve županijske domove zdravlja integrirali u jedan dom zdravlja s jednom upravom i tako napravile velike uštede i stvorile sredstva za ulaganja u specijalizacije i opremanje ambulanti. Jedan dom zdravlja uštedio bi ne samo za Karlovac već i za cijelu županiji i na taj način bi se mogle i proširiti djelatnosti doma zdravlja tako da primarna zdravstvena zaštita stvarno bude temelj zdravstvene zaštite i filter prema sekundarnoj i skupljoj  zdravstvenoj zaštiti.

Da smo se npr. ugledali na naprednu Istru i brojne druge županije i integrirali naše domove zdravlja u jedan pred 20 godina, možda se to sve ne bi dogodilo. Teoretski se na plaćama ravnatelja, koji imaju veće plaće i od  liječnika, i  na plaćama ostalog suvišnog administrativnog kadra te na troškovima održavanja njihovog radnog prostora, može uštedjeti na godišnjoj razini najmanje milijun i pol kuna. Od toga se može zaposliti liječnike i uputiti ih na specijalizaciju, adekvatno platiti sestre, te opremiti ordinacije i proširiti broj djelatnosti, npr. zaposliti radiologa i osigurati ultrazvuk.

Na kraju je eto i u zdravstvu kod nas administracija na prvom mjestu, umjesto pacijenata i zdravstvenog kadra. Hitno treba poduzeti mjere za ostanak liječnika i sestara u Karlovcu, županiji i Hrvatskoj.  Liječnicima dati specijalizacije, visokoobrazovanim sestrama priznati koeficijente kad smo već grad s Veleučilištem, na kraju ih sve probati zadržati i boljom stambenom politikom i, najvažnije, pacijentima i omogućiti ono što zaslužuju za svoje novce od doprinosa za zdravstveno osiguranje.

Draženka Polović:

Koristim ovu prigodu za ispriku karlovačkoj javnosti jer sam na konferenciji za novinare održanoj povodom dugotrajnih i katastrofalno organiziranih radova u Marmontovoj aleji, nesmotreno ustvrdila da su stanovnici zapadnih dijelova grada već skoro dvije godine građani drugog reda.

U međuvremenu me je stvarnost grubo demantirala.

Naime, afera cijepljenja privilegiranih, povlaštenih, moćnih i bogatih članova HDZ-a pokazala je da su u Karlovcu građani drugog reda svi oni koji nisu članovi te organizacije. 

Do sada smo znali da su povlašteni prilikom zapošljavanja, napredovanja, čaki pri izgradnji cesta, mostova i ostale infrastrukture, a sada znamo da oni imaju i veće šanse za preživljavanje od ostalih stanovnika ovoga grada.

A s obzirom na to da je ovdje riječ o zdravstvu, valja reći da je doista sramotno da postoje liječnici, od državnog stožera do karlovačke bolnice, kojima je stranačka iskaznica važnija od Hipokratove zakletve.

Oni nažalost ne narušavaju samo postulate svoje profesije već i povjerenje u zdravstveni sustav u cjelini i ugled svih onih liječnika koji predano i posvećeno obavljaju svoj posao.